Krajem svibnja mjeseca Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore «Bujština « Umag ostvarilo je dugo planiranu želju i do posljednjeg mjesta popunjenim autobusom uputilo se na putešestvije u Crnu Goru.
U namjeri da ovom prilikom posjete Crnogorsko primorje, Podgoricu i Skadarsko jezero članovi društva Crnogoraca Bujštine i njihovi prijatelji krenuli su uz pomoć ‘’Gabi travel’’ agencije iz Umaga na četerodnevni izlet.
Put koji je nekima od sudionika bio prva i jedinstvena prilika da posjete Crnu Goru, dugo neostvarena želja, startao je u Umagu i nakon ukrcavanja dijela grupe u Bujama i, gotovo 800 kilometara vožnje stigli smo na granični prijelaz Debeli brijeg. Prelaskom granice na Debelom brijegu krenula je avantura koja će nam ostati u dugom sjećanju.
Ugodnom vožnjom kroz Bokokotorski zaljev promatrali smo pitoreksna mještasca uz obalu, peterokatne kruzere i jedrilice koji uplovljavaju, prošli kroz Herceg Novi, Igalo, Dobrotu i Risan stigavši napokon do ‘’bisera’’ Bokokotorskog zaljeva – Kotora, koji se od 1979. godine nalazi na popisu UNESCOve kulturne baštine.
Vođeni majstorskom pričom Gabi, iskusne organizatorice putovanja koja Crnu Goru posjeti bar desetak puta godišnje i koja je i nama uobličila ovo lijepo putešestvije, te lokalnog vodića Mihajla, ‘’prokrstarili’’ smo već turistima preplavljen Kotor, razgledali njegove znamenitosti, a potom krenuli za Risan i Perast odakle nas je brodić odvezao do malenog, ljudskom rukom stvorenog otočića površine 3030 m2, Gospe od Škrpjela, na kome je u 15 stoljeću u znak zahvalnosti za zdravlje, Gospi podignuta kapelica.
U smiraj dana, vožnjom do Budve, smještanjem u hotelu i zajedničkom večerom u prelijepom kompleksu ‘’Slovenska plaža’’ u centru Budve okončao se naš prvi dan.
Uprkos svim prognozama, nebo nas je nagradilo, i naredno jutro osvanulo je vedro i toplo, te je odmorno i veselo društvo krenulo nakon doručka putem Njeguša.
Naš poduži autobus vješto je savladavao svaku od 25 ošrih krivina ili kako ih Bokelji zovu ‘’kanice’’, uspješno se penjući serpentinama starog puta ka Lovćenu. Taj, skoro 150 godina stari put, očuvan gotovo u cijelosti u izvornom obliku, iako izgleda izazovno, sa svake svoje više serpentine pruža neponovljivo ljepši i ljepši pogled na Bokokotorski zaljev i otvoreno more.
Prolazeći Njegušima pored kuće u kojoj se rodio vladika i književnik Petar II Petrović Njegoš stigli smo do lokalne konobe s tradicionalnom pršutanom, osladili se crnogorskim pršutom, sirom i vrancem, i tako okrepljeni produžili put Lovćena.
I mlado i staro iz naše družine, brojeći svaku od 461 stepenica popelo se do samog Mauzoleja, vječnog počivališta Njegoševa - na vrh Lovćena. Monumentalnost Mauzoleja po zamisli kipara Ivana Meštrovića i impozantnost Njegoševe gotovo 4 metara visoke statue kraj koje su se svi, ali baš svi morali slikati, kao i veličanstven pogled na sve četiri strane svijeta od kojeg zastaje dah, a koji se pruža s 1657 metra visokog Jezerskog vrha, izbrisao je u trenu iz našeg sjećanja svaki napor i svaku prebrojenu stepenicu.
U želji da se za uspomenu zabilježe ovi prelijepi trenuci, škljocanju kamera nije bilo kraja. Iako smo stepenice nizbrdo s lakoćom prebrodili, nevoljko smo napustili gordi Lovćen, ali čekala nas je slijedeća destinacija – Cetinje.
Smješteno podno Lovćena, između Boke Kotorske i Skadarskog jezera, Ustavom iz 1992. proglašeno prijestolnicom Crne Gore, Cetinje nas je to popodne 21. maja dočekalo u slavljeničkom ruhu. More posjetitelja, mladih u crvenim majicama s nacionalnim obilježjima, zastavama, transparentima preplavili su ulice centra grada, obilježavajući Dan nezavisnosti. Muzika sa svih strana, od postavljene pozornice na glavnom trgu do svakog kafića, pjesma i ples, veselje i ponos vladali su tog dana prijestolnicom.
Kako se dan bližio kraju naše je društvo krenulo svom boravištu, ka Budvi, u noćno razgledavanje grada.
Naredno jutro put nas je oveo u glavni grad Crne Gore, Podgoricu, u razgedavanje
vinske riznice, Šipčanika – nekadašnjeg vojnog aerodroma, koji je na prosječnoj dubini od preko 30 metara ispod zemlje pretvoren u nepregledni vinski podrum, prostor za odležavanje i starenje vina, smješten u srcu najvećeg vinograda u komadu u Evropi, gdje leži i stari preko dva miliona litara vina.
Nakon prijatne degustacije vina, Gabi i Mihajlo odveli su nas do najvećeg jezera na Balkanu, Skadarskog jezera i malog mjesta Virpazar, odakle smo brodom zaplovili u istraživanje flore i faune, riblji ručak na otočiću, zadovoljni, iako nismo imali sreće susresti se s kudravim pelikanom – zaštitnim znakom jezera.
Prepuni utisaka, emocija i uspomena i zadnji dan putovanja posvetili smo panoramskom razgledavanju Budve i Budvanske rivijere, opčarani starim gradom i impresionirani velebnim staklenim građevinama novo sagrađenih zdanja, uz obalu nabijenih hotela poznatih i nepoznatih investitora, uputili smo se laganom vožnjom Bokokotorskim zaljevom ka Debelom brijegu, preko Pelješkog mosta i doline Neretve ka Istri.
Oduševljenje i zadovoljstvo ovim iako kratkim, ali vrlo intenzivnim putovanjem, na kojem smo puno novog vidjeli i naučili o Crnoj Gori, naši prijatelji nisu krili, izvukavši od organizatora obećanje da će mo se opet vratiti i to već slijedeće godine, ali ovaj put, put će nas voditi u istraživanje ljepota Durmitora, Žabljaka, Tare, Nikšića i Kolašina, i upoznavanje s ljepotama, kulturom i tradicijom ‘’brdske’’ Crne Gore.
Ružica Mitrović Maurović